srijeda, 31.12.2008.
POSLJEDNJA PRVA KAVA U 2008.
Evo ga, stigao je i taj dan u godini. Brže nego ikad dosad u životu. Sama sam u stanu, toplo mi je, fino i pijem posljednju prvu kavu u 2008. Dan siv. Sljeme koje gledam kao na dlanu ni ne nazire se (... zapravo, možda ne bi bilo loše oprati prozore).
Kako mi je izgledalo prošlo jutro stare godine više se ne sjećam. Ni onog prije, a pogotovo ne onog još prije. Ali, nekako mi se čini da će s ovim 31.12. biti ipak drugačije, da ću ga se sjećati cijeli život. Jer, ako sve, daj Bože, bude kako treba već nagodinu u ovo ću vrijeme imati jednog malog šestomjesečnog čovjeka kraj sebe i svijet će izgledati bitno drugačije nego sada.
Kojih biste se vi pet, šest stvari onako iz prve, bez razmišljanja sjetili iz prošle godine? Mene je baš zanimalo što će mi prvo doći u misli i samoj sam sebi jutros zadala mali test. Evo čega sam se prvo sjetila...
Nema sumnje, činjenica da ćemo Boris i ja postatati tata i mama obilježila mi je drugi dio godine. Ono što mi je posebno bilo super su reakcije naše najuže obitelji. Za sve smo smislili neku malu foru kad smo im govorili vijest i baš je ispalo super. Neprocjenjivo!
Onda sam se sjetila mora. Dva predivna putovanja na Mallorcu i Vis. Oboje obožavamo otoke i na njima se stvarno osjećamo kao da smo odvojeni od svijeta.
U misli mi je odmah došla i genijalna ekipa s kojom radim. Možda će zvučati patetično, ali bez obzira na radni tempo, povremena ustajanja na lijevu nogu, nervozu hoće li sve biti na vrijeme, grickanje noktiju... nigdje se ne nasmijem tako dobro kao na poslu.
Onda sam se sjetila svoje ekipe iz Provjerenog i debakla na novinarskoj regati u Rijeci. Većina nas prvi je put u životu bila na jedrenju i nitko nije imao pojma da tu treba nešto i znati, a bome i zasukati rukave. U prvoj smo vožnji bili uvjerljivo posljednji, u drugoj pretposljednji. Ali da je bilo još 15 utrka ja vam garantiram stigli bi mi i do prvog mjesta! Tješili su nas da smo zato bili najljepše obučeni. Barem nešto! :) Ono što valjda nikad neću zaboraviti je bura drugoga dana. Svi su otišli na jednu stranu, a mi na drugu. Bila mi je muka, smrzla sam se k'o nikad u životu, skoro umrla od straha kad smo se nagnuli... Uglavnom, hvali more, drž' se kraja! Ali nema veze, ukupan dojam kad sam se ugrijali i ozdravili plus 5.
15.6. rođendan moje bake Zlate. Ona već godinama na taj dan vodi na večeru moju mamu, tetke i ujnu. Onda smo joj se lagano prikrpile jedna po jedna unuka i sad nas bude 10. Ove sam godine mislila da neću stići. Jurila sam s mora u Đakovo. Za dlaku sam stigla kasno poslijepodne na vlak u Zagrebu i iznenadila ih. Baš sam bila sretna jer ona je apsolutno najbolja osoba koju znam!
2008. ću pamtiti i po tome što sam postala vozačica i po Zagrebu (...na žalost svih onih koji mi trube i psuju na cesti). Ipak - bio je to bio velik korak za mene!
Što mi se ružno dogodilo? Hm... Hvala Bogu ništa što bi mi prvo palo na pamet. Ako se ničega nisam sjetila u svom malom ad hoc testu neću ni pokušavati. Bila je ovo stvarno super godina! Ako mi iduća bude takva, nitko sretniji od mene!
Dragi blogeri, i svima vama želim puno osmijeha i radosnih buđenja! Sretna vam Nova godina!
Ups, prazna mi je šalica! Gotova je posljednja prva kava u 2008. Baš mi je godila!
31.12.2008. u 10:37 •
5 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 27.11.2008.
MUKE PO VOZAČI(CA)MA
„Grubo rečeno, možda muškarci ipak mogu biti bolji vozači s obzirom na karakteristike svoga mozga „ - rekao je u našem prilogu o razlikama muškog i ženskog mozga doktor iz Instituta za mozak. Nije da me dira taj podatak i da ću sad vrištati zbog njega, zapravo me uopće nije briga, ali me baš zanima što bi istraživanja pokazala - tko je živčaniji u vožnji?!
Vozim se neki dan navečer s posla, gužve nema – milina. Dođem do rotora i skoro umrem od straha koliko se tip u sportskom crvenom autu zaletio – do te mjere da se nagnuo i skoro udario u ogradu. Bilo me strah ubaciti se uopće u taj krug od kojeg ionako imam fobiju jer nisam znala hoće li on sad raditi sumanute krugove ili šta?!
Gledam to i mislim si – reagira li itko na takve likove kao što ljudi živčano reagiraju na ne baš iskusne vozače – kakva sam i sama?!
Strah me pogledati lijevo ili desno kad mi crkne auto, kad na istom ovom rotoru čekam duže od ostalih (malo mi je frka), kad kalkuliram mogu li se prestrojiti ili ne, kad vozim k'o štreber 50, a piše da može čak i 60 ili kad, ne daj ti Bože, gledam u ogledalo kako mi je iskočio novi prišt, a bijesna raja vrišti i spominje mi majku jer se upalilo zeleno. U redu je, znam da ovo zadnje nema veze s iskustvom, ali eto događa se. Nekima vjerojatno kuha u stomaku i dok čitaju ovo, a gdje neće na cesti.
Možda griješim, ali meni se čini da u količini nervoze nema velike razlike između muškaraca i žena. Svi su nabrušeni! Zapamtila sam super zgodnu djevojku u žutoj ušminkanoj bubi. Prelijepa, dotjerana, elegantna cura, ali ne baš privlačna dok lupa rukama po volanu i sireni, a lice joj se izokrenulo od bijesa. Više ne znam ni zašto, nije ni bitno, ali gledajući sva ta lica oko sebe čini mi se kao da je vožnja postala ispušni ventil za sve ono što se nakupilo kod kuće – minus do kraja, svađa sa svekrvom, sinova jedinica iz matematike, muž se sinoć zakartao, žena ispeglala karticu k'o da joj je zadnji shoping u životu itd., itd.
Živjela sam tako nekoliko mjeseci u uvjerenju kako je zagrebački i bilo koji drugi hrvatski asfalt jedan užasno netolerantan prostor, pitala se čemu sav taj bijes na licima (pa halo ljudi prave vam se bore od mrštenja), ali nakon nekog vremena i ja sam se malo okuražila. Pa sad nekad dodam gas, ne mogu vjerovati kad nekom crkne auto ispred mene, od Auto-škole bježim na drugu stranu (a svi smo morali proći tu fazu), a kad vidim ženu da se gleda u ogledalo, stavlja ruž ili namješta ogrlicu – sve to pod zelenim - kosa mi se digne na glavi!
Ne kužim šta se dogodilo? Je li stres postao dežurni izgovor za sve? Bi li da svi krenu 15 minuta ranije sve bilo drugačije ili to nema veze s tim? U svakom slučaju ja se tješim da možda svoju odnedavnu pojačanu nervozu u vožnji mogu pripisati trudnoći. Ne znam. Hm... Kako god - saznat ću za 5 mjeseci!
27.11.2008. u 18:16 •
2 Komentara •
Print •
#
